Bude bilo riječi...
...o psima, a i o ljudima u sporednim ulogama -




Na jedan od rijetko dobrih tekstova o psima (i ljudima) naišao sam na blogu plejadablue.blog. Savjetujem vam da pogledate TO NIJE ISTINA, tekst postavljen 21.12.2004.

nedjelja, 09.03.2014.

U početku bijaše blog.

Sad je knjiga.




Knjigu možete nabaviti kod izdavača.

Nećete požaliti.


- 09:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.08.2011.

GLAS IZ PROŠLOSTI


Razveo sam se s prvom suprugom, koliko je to god moguće, prijateljski. Nakon što smo se odlučili na taj korak više nije bilo svađanja ili natezanja oko podjele zajedničke imovine. Pas je ostao sa mnom.

Pet godina kasnije pas i ja živjeli smo u jednosobnom stanu od 32 kvadrata u Zapruđu. Jednog popodneva preturajući po ladicama naišao sam na magnetofonsku kazetu na kojoj je bilo snimljeno kako moja bivša na nekom tulumu svira gitaru i pjeva. Znala je mnogo pjesama, mogla je bez prestanka pjevati satima, a da se ne ponovi. Dobro je svirala, a glas joj je zvučao otprilike između Melanie i Joan Baez, pa je njihove repertoare znala gotovo u cijelosti. Usput rečeno, čak je bila i nalik na te dvije pjevačice.

Ugurao sam kazetu u magnetofon, pustio, i njezin glas je preplavio mali stan. Pas je spavao u uglu sobe. Iznenada je otvorio oči potpuno razbuđen. Polako je podigao glavu s poda. Zatim je lagano ustao i s noge na nogu premjestio se na sredinu prostorije, te sjeo točno na mjesto jednako udaljeno od oba zvučnika gdje je zvuk bio najkvalitetniji. Sjedio je kao da mu se neki teški teret navalio na pleća i očigledno pozorno slušao.

Nakon nekoliko pjesama čuo sam da potiho cvili. Cvilež je postajao sve jači. Napokon je pas zabacio glavu i zatulio prema plafonu, tiho, da ne nadjača pjevanje, ali bolno i razdiruće. Čuo ju je, prepoznao, ali je znao da nije s nama.

Nisam imao snage isključiti magnetofon, a neprekidno pseće zavijanje me kidalo više nego ijedan trenutak dok smo se supruga i ja rastajali. Imao sam osjećaj da je glas gospodarice bio prejaki podražaj da bi mogao suspregnuti ono što mi je neprekidno tajio - da mu nedostaje, pa je odjednom sve provalilo iz njega. Na kraju je magnetofon škljocnuo u pola pjesme i zavladala je grobna tišina.

Pas se samo sručio na isto mjesto na kojem je sjedio kao da su mu popustili svi mišići, uzdahnuo duboko, ljudski, i zašutio.

Samo mi je jedna misao u tom trenutku olakšavala disanje - sreća na nismo imali djece!








- 13:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 28.10.2006.

znak prepoznavanja

Imao Pranger psa, boksera. Prirastao mu pas srcu i brinuo se o njemu i lijepo su se slagali. Međutim, morao je otići na nekoliko godina na rad u jednu od arapskih zemalja, a psa nije nikako mogao povesti sa sobom. Što će?


- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".




- 21:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2006.



Koliko znam u mojoj su porodici životinje oduvijek omiljene. U bakinoj je kući jednom prilikom živjelo istovremeno tri papige, vjeverica, ribice, mačka i pas, i - osim ribica - svi su se slobodno kretali po kući kao u raju u kojem vladaju samo sloga, ljubav i mir. Ali sve druge životinje osim psa su bile ili kratkovječne ili na privremenom boravku ili tek u prolazu. I tako sam odrastao uz psa. Točkica je došla u našu kuću kada sam imao oko četiri godine, a pokopao sam je u vrtu kada sam napunio osamnaest. A ona nije bila jedini pas u mom životu. Bili su tu psi susjeda, rodbine, prijatelja... Zaista mogu reći da poznajem i volim pse od najranijih dana. Zato i danas, kada netko kaže "dom" zamislim kućicu, malo zemlje oko nje, drvo i psa. Bez psa mi pojam doma nije potpun.

Nakon osamnaeste je uslijedio studentski život, hipijevska ljetovanja, skitanja po svijetu, vojska, život mladog novinara,... putovanja, podstanarstva, neuredan momački život, jurnjava, promjene, promjene, promjene... U takvim okolnostima nisam si mogao priuštiti preuzeti brigu o ikakvom psu.



- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".



- 19:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.



Prvotno je ovaj vic objavljen na Babl-blogu Čovjek-vadičepa, ali sam ga premjestio ovdje. Od nekoliko komentara najdraži mi je došao od Svjetioničarke koja je napisala:
Razumljivo je da tu kraj njih ne sjedi i žena jer ne postoji valjda dovoljno velik oblačić da sve njene peripetije stanu unutra...

- 15:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 02.06.2006.



Prijatelj* priča:

- Hoće čovjek da se ubije zbog psa. Zašto hoće čovjek, zar je to moguće?

Ono kad je bila Oluja nad Krajinom i kad je sva mlađa čeljad otamo izbjegla, u tom je selu na Baniji u kući ostala samo stara mati. Sinovi su, s unucima, na traktorima, nestali. U daljini, u Serbiji.

Dugih se deset godina nisu vratili u zavičaj, niti su štogod o materi znali, a pitati nisu imali koga. Jer nikoga nije bilo. Dobrog za pitanje.

Starica je ipak preživjela zahvaljujuć' susjedima, Hrvatima s kojima je rasla i odrasla, iako je u selo i u njenu kuću zalazila uniforma nove hrvatske države, njene policije, vojske i paravojske. Jednom je, čak, u zadnji čas iz pojate u šumu umakla kad je šahovnica otkrila da je ploča na šporetu još topla.

Onda se pomalo i polako, polako i pomalo nekako sve sleglo i jednog su se dana iz daljine, iz magle i neznanja, sinovi pojavili. Dođoše da obiđu selo, u selu kuću i u kući baku staricu. Otišli su kao momci, a vraćaju se k'o odrasli ljudi. Hoće li ih majka prepoznati?

Prepoznao ih je, već na kapiji, ostarjeli, iznemogli pas. Njegovih osamnaest godina jest preko stotinu ljudskih, al' još je mahao repom jer je od svega najviše volio najmlađeg od braće. Tako je, valjda, nekada davno i Odiseja prepoznao njegov Arg.

Tu se, na vratima, i desila nesreća. Gledajuć' matorog šarova kako se, star a radostan, jedva vuče zemljom, najmlađi reče braći e bi bio sevap prekratiti životinji muke.

Tad okrenu se k njima pas i na oči mu grunu suze. On plakao je kao dijete, odšepesao desetak koraka, okrenuo glavu da jedared još osmotri najmlađeg i srušio se mrtav. Sam od sebe.

Otad od braće najmlađi ne može zaspati, već sve hoće da se ubije. Zbog psa. Progone ga, kaže, one oči iz kojih kaplju suze, kao kiša.




--------------------
* Goran Babić




- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

...jučer na blogu, danas u knjizi...


Vjerujem da psi na poseban, sebi svojstven, čudnovat način razumiju čovjeka. Vjerujem jer ne mogu provjeriti i dokazati, pa da znam, a bio sam svjedokom mnogih događaja koji su na to ukazivali.






- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".

- 19:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 17.02.2006.

VELIČANSTVENA ŽIVOTINJA




Osamdesetih godina prošloga stoljeća, dok su se svi još kleli u samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo i nesvrstanu Jugoslaviju, moj pas Buba bio mi je nepogrešiv lakmus za prepoznavanje hrvatskih nacionalista.



- Nastavak priče možete pročitati u knjizi "Pudli lete na jug".








- 19:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2006.








Ovu priču možete pročitati u knjigama "Uvod u Peru K." i "Pudli lete na jug".

- 03:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.02.2006.



Početkom veljače prije tri godine mog psa Bubu su istovremeno zadesili srčani i moždani udar. Ležao je u komi, umirući, tri dana. Odmah sam ga odvezao veterinaru i – što zahvaljujući pravodobnom i odgovarajućem liječenju, što njegovoj vitalnosti, što mojoj brizi, a što sreći – uspio je preživjeti. Mjesec dana neprestano sam bdio nad njim, hraneći ga zalogaj po zalogaj, prinosio mu vodu do njuške, davao mu lijekove, nosio ga u vrt, pridržavao pri prvim osovljavanjima na noge i prvim nesigurnim koracima. Halapljivo upijajući svaki znak poboljšanja, nakon mjesec dana mogao sam odahnuti – ponovo je bio oporavljen i u snazi, koliko to osamnaest godina star pas može biti. Nakon toga tri smo se mjeseca sretno družili, a onda je ipak došlo neizbježno. Naglo je počeo kopniti. Iz sata u sat zamjećivao sam da ga životne snage napuštaju. Posljednji tjedan proveo je uglavnom ležeći i opraštali smo se dugim, skoro neprekinutim pogledom. Nakon pregleda i konzultacija sa dva veterinara i četiri liječnika, pozvao sam veterinara koji mu je dao Injekciju. Držao sam ga u naručju dok mu je davao anestetik za uspavljivanje, osjećao u rukama kako se opušta, stiskao sam ga na prsima dok mu je zabijao posljednju iglu pravo u srce, a njegova njuškica je bila uz moje uho dok mu je izlazio posljednji dah.

Šesnaest godina bili smo nerazdvojni. Išao sam s njim u ured, u posjete prijateljima, na ljetovanja, noću je spavao podno mog kreveta. I danas mi se često pričinjava da čujem njegove šapice kako capkaju iza mene, često očekujem da će odnekud iskrsnuti, svakodnevno se zateknem kako mi nedostaje. To je cijena koju moram platiti za sve ono što mi je priuštio.

Danas moj mali Sinko Mandarinko ima osamnaest mjeseci i već razgovaramo. Mnogi ljudi smatrat će neprimjerenim – neki možda čak uvredljivim – uspoređivati pse s djecom, ali tu poredbu valja napraviti upravo da bi se naglasila razlika. Ako se ništa nepredviđeno ne uplete, prirodno je da djeca nadžive svoje roditelje. Na neki način roditelji nastavljaju živjeti kroz svoju djecu, kroz potomstvo. Ljubav prema djeci ne samo da obogaćuje život, ispunjava ga i sadržajima i smislom, već nam pomaže da se suočimo sa smrću. Ma koliko rastanak bio bolan, utješna je pomisao da ostavljamo nekog pred kim je život, da ćemo u tom životu – kroz njih i njihove uspomene, kroz to da će nastaviti nešto što smo mi započeli, (ako ništa drugo: nastavak porodične linije koji smo im proslijedili) – i mi na svojstven način biti prisutni. Sa psima je, kad je riječ o smrti, upravo suprotno. Njihov životni vijek je kraći od ljudskog, i svatko kad nabavi psa očekuje da će ga nadživjeti.

Prirodnije je uspoređivati pse s ostalim kućnim ljubimcima, ali i ta poredba otkriva jednu bitnu razliku. Naravno, ako netko ima konja, papigu, kanarinca, kornjaču, zlatnu ribicu, mogu mu biti jako dragi, može ih jako voljeti, ali sa psom je moguće više. Sa psom je moguće uspostaviti širu skalu raznovrsnih veza, veću privrženost, bolju komuniciranju nego s ikojim drugim kućnim ljubimcem, puno obuhvatniji odnos. Pseći stil života je takav da se gotovo u potpunosti, dvadeset i četiri sata na dan, može ispreplesti s životom osobe koja se brine o njemu, te je količina sadržaja koju dijele jednaka životu. Zbog svega toga je moguće prema psu razviti veću povezanost i dublju ljubav nego prema bilo kojem drugom biće druge vrste. Utoliko i njegova smrt može stvarno duboko potresti. Ne pitajte više o tome. Mogao bih se rasplakati.

Za razliku od djece, čiju smrt ne očekujemo doživjeti, smrt psa je predvidiva. Dapače, s velikom vjerojatnošću može se predvidjeti i kako će skončati. Velik broj gradskih pasa, koji nemaju sreće uživati u vrtu, često stradaju pod kotačima automobila. Ako dugo požive, o njihovom posljednjem času često odlučuju vlasnici odvodeći ih veterinaru da ih zauvijek uspava. Dakle, voljeti psa znači i biti spreman ugledati ga zgaženog na cesti ili da će trebati osobno odlučiti o času njegove smrti. I svaka je šetnja – čemu se raduju i pas i gospodar – rizik ispunjen zebnjom da se iz šetnje neće zajedno vratiti. Tko nema psa teško može zamisliti koliko je svaka šetnja opasna: pas u trenutku može progutati komadić otrovane hrane, u trenutku izgubiti glavu i jurnuti preko ceste pod kotače prvog vozila, u trenutku može iza ugla banuti neki drugi ogromni razjareni pas i napasti ga. Grad je prepun primitivaca koji samo gledaju kako bi iživjeli svoje animalne nagone na nekom tko se ne može braniti, a svako puštanje s vođice može završiti tako da pas odluta i izgubi se zauvijek.

Zbog svega toga, voljeti psa znači i biti svjestan prisustva smrti, neprestane mogućnosti neopozivog rastanka, što uzvratno djeluje i na karakter ljubavi. Voljeti psa je donekle bolno jer svaka druga ljubav – makar kao iluziju – sadržava pomisao da će se nadalje samo razvijati, dok ljubav prema psu podrazumijeva neprestanu svijest o kraju i neopozivu rastanku. Ljubav prema psu stoga osvješćuje vrijednost vremena, čini čovjeka svjesnim punoće svakog trenutka, i kad se ništa posebno ne događa. Sjediš i on spava do tvojih nogu... Kako je krasno da smo zajedno živi, ti i ja, dlakavi moj prijatelju! Svijest o dragocjenosti svakog zajedničkog trenutka čini one koji vole pse ne samo sposobnim da uživaju u svakom trenutku nego i svjesnijim vrijednosti pukog postojanja, što je nešto što ljudi – u svakodnevnoj jurnjavi i opterećeni neizbježnim životnim brigama – lako zaboravljaju. Bili toga svjesni, ne bili, mogu li to obrazložiti opširnije ili ne mogu, svaki vlasnik kućnog ljubimca – a naročito psa – može mu zahvaliti na osnaživanju radosti života.

Naravno, mnogi ljudi imaju pse, a da nisu sposobni doživjeti išta od ovoga o čemu govorim. Ljubav je ključ tajne, bez nje to nije moguće. Ljubav daje snagu. Ja sam čovjek gadljiv, čak i s preprženog odreska uklanjam žilice da bih ga mogao pojesti, a pomisao da očistim svježu ribu ili kokoš bila mi je nepodnošljiva, međutim, nakon što sam nabavio Bubu, bez drhtaja sam čerečio sirove goveđe grkljane da bih mu ih mogao skuhati. To je ista ona snaga s kojom mijenjamo pelene ili se brinemo o nepokretnom starcu. Onaj koji ne voli, mrzi svaki trenutak u kojem je prisiljen tako nešto raditi i njegov je život nepodnošljiv. Tko to radi s ljubavlju, iako također ne uživa u tome – jer u gadnim, odbojnim stvarima ne možemo uživati – ipak je zadovoljan kad to obavi znajući da će to koristiti onome koga voli. Ljubav obogaćuje. Za ljude koji nemaju psa za ljubimca, riječ „krzno“ je tek riječ kojom se imenuje određena stvar, ali krzno su dlaka do dlake, pramenovi dlaka, kovrča do kovrče, presijavanje svjetla raznih intenziteta i obojenosti, beskrajna karta isprepletenih ornamenata... Ono različito miriše kada je svježe oprano, kada ga kiša namoči, kada se tek osuši, kada se zalegne... Kroz krzno se naslućuju mišići, kosti, toplina, gibanje... Krzno je kaleidoskop sadržaja, i onaj koji to ne vidi nepovratno je propustio sve što bi mu to saznanje moglo donijeti.

Ljubav prema psu nalik je po svijesti o dragocjenosti trenutka i bolnom saznanju kako vrijeme protječe intenzivnoj ljubavnoj aferi u kojoj ljubavnici znaju da će se morati rastati, ali ih razlikuje pečat smrti koji sa psom potvrđuje rastanak. Poput intenzivne ljubavne afere koja nas čini svjesnim ljepote trenutka i bolno svjesnima protjecanja vremena, ljubav prema psu dodaje još i odnos prema smrti – a to je nešto što svatko od nas mora izgraditi tokom života. Roditelje nismo odabrali, kao što ni njihovu smrt ne možemo spriječiti. Prijatelje smo odabrali kao i što su oni odabrali nas i možda ćemo prestati prijateljevati mnogo prije smrtnog časa. Ali psa odabiremo bez njegova pristanka, ako mu pružimo ljubav on ne može ne uzvratiti, njegova je smrt ono na što unaprijed pristajemo čim ga nabavimo, pa je stoga i drugačija nego sve druge, a kao drugačija na drugi nas način jača. Obogaćivanje saznanja o smrti čini pomisao na nju podnošljivijom. Smrt voljenog bića čini je i nama lakšom: ako je mogao on, ona, moći ću i ja! Psi nisu samo čuvari, pomagači i drugari: oni nam pomažu da se pomirimo s tim da smo samo jedan od bljesaka plamičaka koji čine svjetlo života u beskrajnoj tami vječnosti. Nije slučajno staroegipatski bog smrti Anubis imao pasju glavu.

Psi nisu samo čuvari, pomagači i drugari: oni doprinose svijesti i sposobnosti da uživamo život, ali i da se pomirimo s prolaznošću i prihvatimo neizbježnost konačnog rastanka, i to je možda najvrednije što nam daju dok su s nama i što ostaje nakon što ljubimaca već odavno nema.






- 03:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv