nedjelja, 14.08.2011.

GLAS IZ PROŠLOSTI

- 13:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 28.10.2006.

znak prepoznavanja

Imao Pranger psa, boksera. Prirastao mu pas srcu i brinuo se o njemu i lijepo su se slagali. Međutim, morao je otići na nekoliko godina na rad u jednu od arapskih zemalja, a psa nije nikako mogao povesti sa sobom. Što će? Razletio se Parnger naokolo i napokon pronašao dobre ljude voljne psa primiti i udomiti, neku staru gospođu i njezinu još stariju majku. Dao im psa i ode. Nakon nekoliko godina se vratio. Čuo je u međuvremenu da je psu upala sjekira u med: da se gospođe brinu o njemu ne mož' bolje, uredno ga šeću, posebno kuhaju za njega, maze ga i češkaju od jutra do navečer. Poželio ih Pranger posjetiti da vidi psa i sam se osvjedoči kako mu je. Nazvao, najavio se, došao u posjetu. Vidi, pas ima svoju fotelju ispred televizora, između dvije gospođe, raširio se kao beg, gleda ga onim bokserskim licem s ljudskim izrazom i ničim ne pokazuje da ga je prepoznao. Bio ga je onjušio kada je došao, kao bilo koga drugoga, a nakon toga se držao kao da ga nema. Jedino u jednom trenutku, na zaprepaštenje obje gospođe, ode u najdalji dio stana i vrati se s nekom gumenom lutkom, sjedne pred Pangera, pogleda ga u oči, spusti mu izgriženu igračku u krilo, te se vrati nazad na svoje mjesto i nadalje se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. - To mu je najdraža igračka i stalno je sakriva po stanu. Posebno mu je dragocjena! Nitko je ne smije dirati. Nikome je ne bi dao ni za živu glavu! Pranger je malo prevrtao po rukama izgriženu lutku, a kada se digao da ode ostavio ju je i više nikada nije navratio.

- 21:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2006.

Koliko znam u mojoj su porodici životinje oduvijek omiljene. U bakinoj je kući jednom prilikom živjelo istovremeno tri papige, vjeverica, ribice, mačka i pas, i - osim ribica - svi su se slobodno kretali po kući kao u raju u kojem vladaju samo sloga, ljubav i mir. Ali sve druge životinje osim psa su bile ili kratkovječne ili na privremenom boravku ili tek u prolazu. I tako sam odrastao uz psa. Točkica je došla u našu kuću kada sam imao oko četiri godine, a pokopao sam je u vrtu kada sam napunio osamnaest. A ona nije bila jedini pas u mom životu. Bili su tu psi susjeda, rodbine, prijatelja... Zaista mogu reći da poznajem i volim pse od najranijih dana. Zato i danas, kada netko kaže "dom" zamislim kućicu, malo zemlje oko nje, drvo i psa. Bez psa mi pojam doma nije potpun. Nakon osamnaeste je uslijedio studentski život, hipijevska ljetovanja, skitanja po svijetu, vojska, život mladog novinara,... putovanja, podstanarstva, neuredan momački život, jurnjava, promjene, promjene, promjene... U takvim okolnostima nisam si mogao priuštiti preuzeti brigu o ikakvom psu. Tijekom tih petnaestak godina sreo sam brojne pse koji su mi se izuzetno svidjeli ili nad kojima sam se duboko sažalio, ili i jedno i drugo - sve bi ih vodio kući, ali kuće nije bilo, a niti vremena da im posvetim. Tako su se ti susreti svodili na to da bih zastao s njima, pogladio ih ili otišao do najbliže mesnice ili dućana, te kupio nešto da nahranim izgladnjela lutalicu. No takvi su susreti uvijek završavali obostranim razočaranjima. Ili sam morao otkloniti ponudu da prihvatim na dar ljupko štene ili se ne bih mogao riješiti lutalice koji me je počeo slijediti Tako sam morao razviti ponašanje da štene niti ne primim u ruku, da mi se još više ne smili, a da pored lutalice prođem ni ne pogledavši ga, da mi se ne zakvači, pa da moram bježati ili ga grubo otjerati. U ranim tridesetim sam se oženio. I moja prva žena je voljela životinje, ali njen stav je bio jasan i nepokolebljiv - psu nije mjesto u stanu! Prvih godina braka živjeli smo u iznajmljenim stanovima, a naš brak je prvi puta došao u krizu kada sam se vratio s izgubljenim psom kojega sam pokupio na cesti, a ona nas oboje izbacila. Nakon nekoliko godina nesređenog stambenog pitanja preselili smo se u kuću moje bake s vrtom, te započeli graditi svoju kuću na imanju njezinih roditelja. Plan je bio da ostanemo kod bake dok ne sagradimo kuću, a zatim preselimo u novu i ostanemo ondje do kraja života. I tada sam sreo Bubu... Išao sam pješice na posao rano ujutro kada se iz pokrajnje ulice pojavio prekrasan crni pas. U djeliću sekunde sam prepoznao po načinu kako se kretao i kako se ogledavao da luta izgubljen. Pored toga, znao sam sve pse iz okolice kojom sam prolazio i prepoznao da nije ijedan od njih. Automatski sam se prisilio da ne pogledam u njega, da mi korak ne zapne, da ijednim znakom ne privučem njegovu pozornost niti odam suspregnutu naklonost. Odlučno sam produžio, ali sam čuo kako me je slijedio nekoliko nesigurnih koraka, pa odustao. Otišao sam na posao i zaboravio ga. Dva dana kasnije izležavao sam se nakon ručka, a supruga se spremala izaći. Oprostila se, ali je učas bila nazad, sva usplahirena. Pred vratima je nepoznat veliki crni pas i ona se ne usuđuje izaći! Dapače, gura se da uđe! Ustao sam i otišao pogledati. Istog trenutka sam ga prepoznao. Bilo je božićno-novogodišnje vrijeme, grad je odjekivao od pirotehničkih iživljavanja primitivaca i nedoraslih, a pas je panično nastojao skloniti se. Maknuo sam ga da supruga može proći, ona je požurila jer je negdje već kasnila, nabrzinu sam odmjerio psa još jednom i viknuo da zaustavim suprugu. Zastala je na izlazu iz dvorišta i upitno me pogledala. Požurio sam obrazložiti: lijep je pas, žao mi ga je, očito je izgubljen, odrastao je i, iako nema ogrlicu, očito je dobro pažen; netko ga sada traži i brine se što je s njim i gdje je. Predložio sam: zadržimo psa u vrtu dva-tri dana, kuća nam je prepuna hrane, učiniti ćemo uslugu i psu i vlasnicima ako poslušamo pozive preko radija kojim se traže izgubljeni psi i čitamo oglase u novima... Ne može trajati duže od tjedan dana, a ionako nas ništa ne košta. Supruga je bez razmišljanja potvrdno kimnula glavom, uskočila u auto i odjurila. Tri mjeseca kasnije Buba je spavao u fotelji u uglu naše spavaće sobe. Pet godina kasnije supruga i ja smo se razveli. Rekao sam: uzmi što hoćeš, ali Bubu ne dam! Nekoliko godina nakon toga živjeli smo uglavnom u staroj "škodi": ja za volanom, a on na stražnjim sjedištima. Šesnaest godina kasnije sahranio sam ga u vrtu kuće moje bake uz mjesto na kojem sam pokopao Točkicu. Ljubav među ljudima često je toliko složena interakcija da je teško vidjeti u čemu je suština. To je jedan od razloga zašto u ljubavnim vezama sve često ispada naopako, kako nijedan od sudionika ne želi. Ljubav čovjeka i psa je jednostavna, i upravo zato je često moguće uočiti ono što je među ljudima neprepoznatljivo. A kada jednom u jednostavnijoj situaciji uočimo što treba tražiti, na što usmjeriti pozornost, lakše ćemo to pronaći i u složenijoj, gdje bi nam inače lako izmaklo. Recimo, često sam se kasnijih godina prisjećao priče kako sam prihvatio Bubu i čemu me ona može podučiti. Kao prvo, da bih došao do pouke, moram otkriti i da ovo što sam ispričao nije cijela priča. Naime, u trenu kada sam ponovo vidio izgubljenog psa, i to još pred svojim vratima, učinilo mi se to kao poruka sudbine: eto, pokušao si pobjeći od njega, ali on te ipak pronašao! Osmotrio sam ga i svidio mi se još više nego kada sam ga prvi puta vidio, toliko mi se svidio da me preplavilo - eto, upravo takvog psa odavno želim! I dok sam bez oklijevanja morao riješiti problem kako ukloniti u stranu velikog nepoznatog psa, istovremeno sam brzo razmišljao: kako da izvedem da ga zadržim? Kada sam predložio supruzi da ga pričuvamo nekoliko dana, prešutio sam da imam na umu i drugu mogućnost - što ako se nitko ne javi da ga traži? Da sam to spomenuo, ne bi pristala na onih prvih nekoliko dana. A ako pristane, bio sam uvjeren, životinji ne treba više od sedmice da joj se uvuče pod kožu. Drugo, toga sam postao svjestan znatno kasnije, začudio me kako sam od prvog trenutka kada sam ga drugi puta vidio radio samo na tome da ga zadržim, pri čemu se nije aktivirala ni zerica mog decenijama izgrađivanog i održavanog mehanizma za odbijanje. No odgovor je jednostavan: mi smo bili u mogućnosti da si možemo priuštiti psa. Vjenčali smo se s namjerom da do kraja života smireno živimo, stanovali smo u kući s vrtom iz koje smo trebali preseliti u drugu s još većim. A Buba je naprosto prvi pas koji se pojavio od trenutka kada su se okolnosti i planovi tako posložili, pri čemu je on sam bio takav da bih ga rado prihvatio. Vjerojatno je moja podsvijest sve to uzela u obzir i poput kompjutora izbacila rješenje - zadrži ga! Lako moguće da je i u supruzi proradio isti takav "unutrašnji kompjutor", pa i njezin inače nepopustljiv stav nije proradio, te ga je otklonila izlikom da se žuri i ne stigne razmisliti. Zašto nisam postupio na isti način kada sam ga sreo prvi put? Žurio sam na posao, te ga nisam niti mogao povesti. Ako je to tako, uči nas da je za ljubav potrebno tri sastojka: onaj koji želi voljeti sreće ono što bi mogao zavoljeti u okolnostima u kojima je ljubav moguća. Pouka zvuči banalno naivno, ali u konkretnim životnim okolnostima ništa teže nego da se ta tri elementa sretno poklope. I ne samo da ta tri elementa moraju postojati, nego ih se treba i točno prepoznati: jesam li sposoban i voljan za ljubav? Je li osoba koju sam sreo zavrijedila da je se zavoli i da li će moći i htjeti uzvratiti? Jesmo li zaista u takvim životnim okolnostima u kojima bi se naša naklonost mogla razbuktati u pravu ljubav, ili su okolnosti takve da ih ni najveća ljubav ne može nadjačati? Ljubav prema psima je jednostavna i zato jer je pas takvo stvorenje koje ne može ne voljeti, ako mu poklonimo ljubav, ne može ne uzvratiti. Potrebno je biti rijedak nečovjek da nekoga vlastiti pas ne bi volio. No među ljudima nema takvog automatizma, potrebna je uzajamnost, te to procjenu tri potrebna elementa kvadrira time što i druga osoba mora prepoznati da i kod nje ta tri elementa postoje. Dodatni mehanizam koji može prouzročiti mnogo nevolja i dovesti do kobnih posljedica je sam "unutrašnji kompjutor". Ma koliko nam pomaže da u času nužde donesemo odluku brzo, što ako radi pogrešno? Što ako ima neku sistemsku grešku, skriveni "bug", ako je zaražen "virusom" ili pati od koje druge boljke koja može snaći i najmoćnija računala? Opasnost da će nas naš "unutarnji kompjutor" navesti na krivu procjenu je tim veća što on radi bez kontrole svijesti, a kad se povedemo za njegovom procjenom i prihvatimo je, ne možemo je bezbolno izbrisati. Kada nam "unutarnji kompjutor" pošalje poruku, najpametnije je ne prihvatiti zdravo za gotovo, nego pokušati dokučiti zašto nam je poruka poslata i zašto je upravo takva kakva jeste. To dovodi do toga da se je nužno neprestano preispitivati kako bi poznavali sami sebe i tako imali čvrstu točku na koju se možemo osloniti da pomaknemo svoj svijet. To je bila prva lekcija o ljubavi kojoj me je podučio život s Bubom. Tijekom šesnaest godina zajedničkog života bilo ih je još mnogo. Mnoštvo je razloga zbog kojih čovjek može zavoljeti i voliti psa. Mnoštvo je razloga, od kojih mnoge ne znamo, zašto pas može zavoljeti i ostati vjeran čovjeku, iako se oni svi svode na jedan rezultat - da pas ne može drugačije. Mnogo je osobina koje ljubav čovjeka i psa čine jedinstvenom. Ljubav čovjeka i psa vrijedna je ne samo sama po sebi, nego nas i može naučiti toliko toga o ljubavi da postanemo sposobniji voljeti drugog čovjeka, druge ljude. Povećana sposobnost za ljubav čini nas i voljnijima da tu sposobnost primijenimo. Ljubav prema psima čini nas boljim ljudima. Volim životinje, ali od svih životinja najradije bih živio s psom. No upravo zato što sam živio sa psom, danas mogu uživati u tome što od kućnih ljubimaca imamo samo jednu staru tustu mačku koju sam naslijedio od bake.

- 19:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

Prvotno je ovaj vic objavljen na Babl-blogu Čovjek-vadičepa, ali sam ga premjestio ovdje. Od nekoliko komentara najdraži mi je došao od Svjetioničarke koja je napisala: Razumljivo je da tu kraj njih ne sjedi i žena jer ne postoji valjda dovoljno velik oblačić da sve njene peripetije stanu unutra...

- 15:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 02.06.2006.

Prijatelj priča: - Hoće čovjek da se ubije zbog psa. Zašto hoće čovjek, zar je to moguće? Ono kad je bila Oluja nad Krajinom i kad je sva mlađa čeljad otamo izbjegla, u tom je selu na Baniji u kući ostala samo stara mati. Sinovi su, s unucima, na traktorima, nestali. U daljini, u Serbiji. Dugih se deset godina nisu vratili u zavičaj, niti su štogod o materi znali, a pitati nisu imali koga. Jer nikoga nije bilo. Dobrog za pitanje. Starica je ipak preživjela zahvaljujuć' susjedima, Hrvatima s kojima je rasla i odrasla, iako je u selo i u njenu kuću zalazila uniforma nove hrvatske države, njene policije, vojske i paravojske. Jednom je, čak, u zadnji čas iz pojate u šumu umakla kad je šahovnica otkrila da je ploča na šporetu još topla. Onda se pomalo i polako, polako i pomalo nekako sve sleglo i jednog su se dana iz daljine, iz magle i neznanja, sinovi pojavili. Dođoše da obiđu selo, u selu kuću i u kući baku staricu. Otišli su kao momci, a vraćaju se k'o odrasli ljudi. Hoće li ih majka prepoznati? Prepoznao ih je, već na kapiji, ostarjeli, iznemogli pas. Njegovih osamnaest godina jest preko stotinu ljudskih, al' još je mahao repom jer je od svega najviše volio najmlađeg od braće. Tako je, valjda, nekada davno i Odiseja prepoznao njegov Arg. Tu se, na vratima, i desila nesreća. Gledajuć' matorog šarova kako se, star a radostan, jedva vuče zemljom, najmlađi reče braći e bi bio sevap prekratiti životinji muke. Tad okrenu se k njima pas i na oči mu grunu suze. On plakao je kao dijete, odšepesao desetak koraka, okrenuo glavu da jedared još osmotri najmlađeg i srušio se mrtav. Sam od sebe. Otad od braće najmlađi ne može zaspati, već sve hoće da se ubije. Zbog psa. Progone ga, kaže, one oči iz kojih kaplju suze, kao kiša.

- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

Vjerujem da psi na poseban, sebi svojstven, čudnovat način razumiju čovjeka. Vjerujem jer ne mogu provjeriti i dokazati, pa da znam, a bio sam svjedokom mnogih događaja koji su na to ukazivali. Buba je preko noći spavao u našoj spavaćoj sobi, obično smotan negdje na tepihu u blizini kreveta. Ujutro nas nikada nije budio, ma koliko bio nestrpljiv da ustanemo i započnemo dan. Znalo se događati da u magnovenju, dok se preokrećem na jastuku, na sekundu otvorim oči i zapazim vrh njegove njuške ni dva pedlja ispred moga lica kako me usredotočeno promatra. S tom slikom, kako strpljivo sjedi i čeka, ponovo sam tonuo u san. No bilo je dovoljno da se bilo tko od nas zaista probudi, pa znajući što ga čeka, u želji da oduži užitak jutarnjeg valjanja po posteljini, pokuša odglumiti da i dalje spava, pa se ne miče, ne otvara oči i smireno diše - nije bilo načina da ga se prevari. U narednom trenutku je već dahtao pored uzglavlja, cvilio i uvijao se, ubadao nas njuškom, a ako bi tvrdokorno odbijali priznati da smo se probudili, propinjao se na krevet i udarao nas šapama. To se moglo zaustaviti samo tako da se obavi ono što smo moja prva žena i ja nazivali "jutarnji ceremonijal": položiti mu ruku na glavu, počešati ga iza uha, pomaziti po leđima, reći nekoliko umilnih riječi i ustati iz kreveta. Nakon toga je strpljivo, ne ometajući nas ni požurujući, čekao da izađemo iz kupaonice, obučemo se i - neizbježno - izađemo iz kuće vodeći ga sa sobom. Sličan je bio i "ceremonijal pozdravljanja". Moralo ga se obaviti kad god bi se netko od nas dvoje udaljio od njega makar na sat. Recimo, ako je netko, ne daj bože oboje, otišao od kuće, pa kad se vratio, ili kad bi ga netko poveo u šetnju, a drugi ostao kod kuće, uvijao se oko koljena onoga s kojim se ponovo susreo sve dok ga ne bi počeli tapšati po leđima, provukli mu prste kroz krzno i po njegovoj mjeri dovoljno pozdravili. Ako nas je bilo što spriječilo u tome, recimo vrećice s namirnicama u rukama koje treba odložiti ili telefon koji nas je dočekao zvoneći, odlučno je zahtijevao da se ceremonijal obavi, propinjao na nas i glasno prosvjedovao. Tako smo jednog jutra moja prva žena i ja nabrzinu dogovorili da ću ja povesti psa sa sobom naokolo jer ona neće izlaziti iz kuće. Zbog toga sam uzeo bolji auto, a ne onaj kojemu su već nekoliko tjedana bile oslabljene kočnice, a ja nisam nalazio vremena da ga odvezem mehaničaru. Kad sam se vratio, prvo što sam zamijetio bilo je da drugi auto nije pred kućom. Popeo sam se u stan, nije bilo ni žene. Buba je žurno optrčao sve prostorije i odjurio u spavaću sobu. Otamo sam uskoro začuo njegovo uzbuđeno cviljenje. Povirio sam kroz vrata i spazio ga kako sjedi pored uzglavlja kreveta, pilji u jastuk i cvili. Otišao sam načas do kupaonice, a kad sam se vratio zatekao sam ga u istom položaju, ali daleko uznemirenijeg. Dobacio sam mu "Što ti je? Smiri se", ali me nije poslušao. Dapače, uzvrpoljio se, skočio na sve četiri i nestrpljivo tapkao. "Hej!", pozvao sam. "Dođi ovamo." Buba je bio jedan od poslušnijih pasa, ali taj put se nije ni obazreo. Pokušavao je sve što je mogao: mahao repom, cvilio, kevtao, sve više i više je izgledao kao izbezumljena životinja. Promatrao sam ga dok sam se presvlačio u kućnu odjeću i pitao se što mu je. Pokušao sam ga primiriti sa još nekoliko riječi, pokušao s komandama koje uvijek poštuje, "Sjedi", "Lezi", "Idi van", čak i s najmoćnijim riječima na svijetu "Idemo šetati!" - ništa nije djelovalo. Na kraju sam otišao u kuhinju, natočio čašu pića, vratio se u spavaću sobu, sjeo u ugao, pripalio cigaretu i čekao da vidim što će dalje biti. On se u međuvremenu ushodao uz onu stranu kreveta na kojoj uvijek spava moja žena. Neprestano okrenut njuškom ka posteljini cvilio je uzduž ruba kao da je vidi da je ondje. Pokreti njegova tijela, repa i ušiju odavali su sva moguća pseća raspoloženja: čuđenje, zbunjenost, očekivanje, veselje, razočaranje, potištenost, ljutnju. Nikada ga nisam takvoga vidio. Kao opsjednut. Izgledalo je kao da čeka da njegova neprisutna obožavana gazdarica položi ruku na njegovu glavu i odagna demone koji su ga zaposjeli. Pripalio sam već drugu cigaretu, a u njegovom raspoloženju sve su više prevladavali očajnički tonovi, dok nije počeo potiho izgubljeno zavijati. Htio, ne htio, njegovo raspoloženje mi je počelo izazivati nespokoj. Kao prvo, nikako mi je nije bilo jasno što mu je. Do tog trenutka sam mislio da ga poznajem do granica koliko je moguće upoznati psa i da smo u ne mož' boljim odnosima. Svako malo sam ga pozivao, iskušavajući sve moguće načine, od umilnog poziva na maženje do oštre komande, ali najviše čime me je udostojao bio je brzi pogled preko ramena kojim kao da je govorio: "Pusti me! Zar ne vidiš što se događa?!" Gledajući ga tako neizbježno sam se prisjetio kako ljudi govore da psi imaju tajanstvena osjetila, zlokobnu moć predosjećaja smrti, kako zavijaju noć prije nego će netko u kući umrijeti ili prije potresa, i nametalo mi se - ako toga ima, onda mora da izgleda ovako! I sve više sam bio zabrinut - gdje mi je žena? Rekla je da će me dočekati kući, a nema je, nema čak niti uobičajene poruke gdje je otišla. Ništa nije kako bi trebalo biti. Treću cigaretu sam nervozno pripalio da se smirim. Dospio sam do pola kad se začulo otvaranju ulaznih vrata i kako supruga ulazi u stan. I pas i ja smo joj pojurili u susret, ne zna se tko obradovaniji. Njezina je priča bila kratka i jednostavna. Radila je nešto po kući i iznenada ju je, u sekundi, obhrvala slabost. Odvukla se do kreveta i sručila na njega. U narednom trenutku zgrabila ju je snažna groznica: tresla se, preplavila ju je nagla vrućica, obilno se znojila, bilo joj je istovremeno hladno i vruće. S mukom je dohvatila dva aspirina iz noćnog ormarića, progutala ih, pokrila se i čekala da napad prođe. Ležeći tako odjednom se prisjetila da neizbježno mora na fakultet i da već kasni. Bez razmišljanja, u bunilu, skočila je iz kreveta, poravnala posteljinu, obukla se za izlazak, istrčala iz kuće ne sjetivši se da mi ostavi ikakvu poruku jer se očekivala da će se vratiti prije mene, sjela u auto i odjurila. Sad je dobro. Bubino ponašanje je postalo razumljivo. Pas "vidi" njuhom, a iz kreveta u kojemu je malo ranije natapajući posteljinu ležala moja prva žena znojeći se nekoliko puta više nego obično, izbijalo je dovoljno mirisa da bude uvjeren kako je i dalje ondje, da je na svoj način "vidi". Prišao je da joj se javi, ali od nje nije dobio ni glasa, ni pokreta, ni blagotvorni dodir. Obveselio se smatrajući da ju je našao, ali ga je nedostatak odaziva uznemirio. Tko zna kako se sve to prelamalo u njegovoj glavi; najvjerojatnije su se sukobljavala pitanja "Što je s njom?" i "Da nisam što skrivio?", najgora moguća dilema za psa. Premda se sve razjasnilo, trebalo mi je cijelo poslijepodne da odagnam negativne vibracije. A onda misao: što bi bilo da mi se ženi štogod dogodilo? Ništa izglednije nego da ju je snašla neka nesreća, vjerojatnost ogromna. Bila je u vrućici, košmarne glave, sužene svijesti; da je mogla trijezno razmisliti odlučila bi da u takvoj prilici nikuda ne ide. Naglo se sjetila da kasni na važnu prigodu i takva smušena jurila kroz grad oko podne, kad su ceste pretrpane vozilima, a svi vozači histerični. I to u autu s neispravnim kočnicama! Čudo je da joj se ništa nije dogodilo! A zatim dalje: što bi bilo da se nije vratila? Da je umjesto nje stigla crna vijest da se skrhala, da su je vatrogasci izvadili iz olupine režući lim, da moram u mrtvačnicu identificirati smrskane ostatke? Nitko živ nikada me ne bi mogao razuvjeriti da nisam na svoje oči svjedočio kako je kućni ljubimac tajanstvenim osjetilima predosjetio tragediju. Shrvan bolom pričao bih to svakome kome bi mi se pružila prilika, (a prilika bi bilo sva gomila jer bi se sva rodbina i prijatelji - i moji i njezini i zajednički - sjatili da me tješe). Zatim bi se, šokirani nesrećom i osupnuti izuzetnom pričom, razletjeli od prijatelja do poznatih, od poslovnih partnera do susjeda, da dalje prenesu priču uz komentar: Znate ga, on je staložen, razuman čovjek, ne bi on izmišljao ili pretjeravao, ama kakvi! Bilo je upravo tako! Zamislite! Pas! A onda, kakvih sve ima ljudi... Recimo, vrsta koju nazivam "I ja! (izgovara se s prizvukom magarećeg revanja): kažeš mu da se loše osjećaš, odmah čuješ da je taj još gore; kažeš da si dobro, i on je; ispričaš što ti se dogodilo, a on još nije ni saslušao, već viče "I meni!"; kažeš da si to i to, on odmah viče "I ja!" I sad takav čuje priču o nadnaravnom psećem predskazanju... Automatski, ne razmišljajući, ni ne shvaćajući što govori, već će se prisjetiti neke još drastičnije zgode. Tako se rađaju bajke i budalaštine, mistika i predrasude. Čudno je ono čemu ne znamo objašnjenje. Dvanaest godina kasnije pokopao sam psa u vrtu. Tim povodom posjetila me je i prva žena. Sjeli smo iznad svježe humke i zajedno tugovali. Iznenada, ne znam kako, sjetim se kako je onomadne "predskazao" njezinu nesreću i pitam: - Sjećaš se? Ona me bijelo pogleda: - Ne. Tu se ja iznenadim. Pa kako? Pokušam joj pobuditi sjećanje podrobnostima te epizode. I dalje me je zbunjeno i upitno gledala sve dok ne spomenuh kako ju je naglo, bez ikakvog vidljivog razloga, spopala visoka temperatura, tresla je sat vremena i isto tako naglo i neobjašnjivo nestala. Na to se ona ozari: - Ah, da! - I razveže joj se jezik: tako u vrućici jurila je gradom, naišla na neke poznate, ti je nagovorili da ih hitno odveze na neko mjesto, upala u nevjerojatne pustolovine - nešto nezaboravno za cijeli život; jedva je čekala da se vrati kući i ispriča mi, sjećam li se? Ja? Ne! Mogao bih se zakleti da sam tu priču tada čuo prvi puta upravo tada, nad svježim psećim grobom. I ti idi, vidi, proživimo zajedno godine i to nam ništa nije čudno.

- 19:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 17.02.2006.

- 19:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2006.

Polje kojim smo krenuli spržena je crvenkasta zemlja iz koje izbijaju hrpe sivog kamenja kao hrptovi zgrčenih životinja, te tu i tamo poneki žilav i bodljikav mediteranski grm. Pas se pojavio odmah uvečer, kao da se zgusnuo od sumraka ili izlučio od kamenja; tako siv i čvrst. Prilazio je smirenim glatkim trkom: u prvi čas činilo se kao da tek sjena klizi ponad tla. "Dođi, cuko!", povikala je Tina čim smo razaznali što je. Ona se ne može othrvati da se pokuša družiti s bilo kojom mačkom ili cuckom na koje naiđe putem ili barem da ih pomiluje. Ista je to slabost zbog koje će jednog dana izroditi gomilu djece i zbog koje smo se, na kraju krajeva, i razišli. "Kako je lijep!", otelo joj se. Čučnula je i raširila ruke pozivajući ga u zagrljaj. Ja sam s gnušanjem okrenuo leđa. To je bila greška. Odjednom mi se sto kila zvjerskih mišića svalilo na leđa, kao da me tramvaj trefio; zarovao sam licem u prašinu ogulivši usput lakat i rebra na nekoliko razbacanih stjenčuga. Izvio sam se na leđa i podigao ruke pred glavu da barem zaštitim lice. Pas mi se svalio na trbuh, obujmio me prednjim nogama oko prsiju i divlje, ali veseli lajući, zabijao njušku među podignute ruke i pljeskao ogromnim slinavim jezikom po bradi i vratu. Psujući i koprcajući se jedva se izmigoljim i ustanem. Tek tada mi srce ponovo proradi. Pas kao da je pomahnitao. Ja se otresam, zbrajam, pipam bubotke i dovodim u red, a on si skače na prsa, gura glavu u koljena, skiči i pršti slinom, uvija se i mlatara repom… Zvijer pogibeljna. "Budalo!", rekoh mu. On se odmah baci na leđa, zalamata sa sve četiri po zraku i razvuče laloke od uha do uha. "Izgleda da te voli", rekla je Tina, uspravila se i uvrijeđeno odmaknula. "Idemo." Ali, jest! Kreni ti! Psu ni na kraj pameti da me pusti. sasvim se raspomamio. Kako bih zakoračio, tako se bacao na me, svog me zapljuvao. Grda životinja, trebaš izdržati kad rukne! Vidim - ne ide dalje tako. Ne da mi nije do igre, ali curica me čeka. A curice ne čekaju! Što dulje traje to je natmurenija i sve nestrpljivije požuruje. Osjeća se odbijena i zapostavljena. Pomalo ljubomorna: samo ne zna da li na mene radi psa ili na psa radi mene. Dvostruko odbijena. "Jebat ću te danas!", pomislim. Ali, da bi do toga došlo, moram se prvo osloboditi psa. "K vragu," zabrinem se. "Što bi pravi muškarac napravio u ovakvoj situaciji?" A životinja bum-bum-bum. Morao sam uprijeti da ostanem uspravno. Sreća, spazim malko dalje neki komad žice: zgrabim psa za ogrlicu, (imao je ogrlicu,) zavežem žicu, a žicu za prvi jači korijen pored puta. On se mirno pusti, jedino što je pokušavao polizati ruke koje su mu poslovale oko vrata, no čim se odmakoh, vrisne i baci se za mnom. Ogrlica ga vrati: ispadne mu jezičina, oči se izbulje, kopa stražnjim nogama i baca zemlju iza sebe. Prepadoh se da će se ugušiti. Zgrabim curicu i povučem je da se što prije udaljimo. Njegovo zapomaganje kao da se od neba odbijalo. Vriskao je kao prase kad ga kolju: ne možeš ga slušati. Sve na mene naleglo. Odjednom osjetim kako me put izmoždio: ispila vrućina i žeđ, prašina osušila, dugotrajno sjedenje slomilo, drmusanje natuklo. Ni prije pola sata ispljunuo nas je zagušljivi rasklimani autobus, sav olupljen. Ni prije dvadeset minuta dobili smo u hotelu ključ sobe, bacili neotvorene torbe pravo iza vrata i izjurili van protegnuti noge i leđa. Koračali smo šutke, osluškujući krikove i zavijanje sa sve veće udaljenosti, sve dok Tina ne reče: "Kako si mogao?" Jasno je bilo da nisam mogao drugačije, ali ju je, izgleda, hladnokrvnost s kojom sam to obavio začudila. Ja sam bio kivan na cijeli svijet i još kivniji kako me može tako nešto pitati i nisam mogao a da ne odgovorim: "Šuti, i tebe ću tako!" Dalje smo hodali kao neprijatelji, oboje narogušeni i mračni. Ali bili smo još mladi, naša veza svježa i mnogo smo se željeli, i od tog ljeta, počevši s tom večeri, mnogo očekivali, te takvo raspoloženje nije moglo dugo potrajati. Za svaki slučaj vratismo se okolišnim putem. Sutradan, još prije sunca, tek što me najbolji san uhvatio, kad odjednom - smak svijeta! Skoro sam se usro! Potres, hotel se ruši, nebo pada… Zapleo se u plahtu, ne znam što je gore, a gdje dolje. Shvatim da sam napadnut - Pearl Harbour! Zbacim to rukama i nogama s prsiju, ono urlikne i smjesta nasrne ponovo. Otvorim oko i, sa čuđenjem i olakšanjem, prepoznam jučerašnjeg psa. Aktiviram i drugo oko, te spazim Tinu kraj otvorenih vratiju, s rukom na kvaki - mala sva zbunjena. Prošapta: "mislila sa, netko kuca…" Vinem se na noge lagane, dograbim đukelu za okovratnik i izvučem na pusti hodnik. Povedem ga usnulim hotel prema izlazu. Spuštamo se niz stepenice, izađemo pred zgradu, od radosno pocupkuje i požuruje me. "Ha!", brzo se okrenem, zalupim vrata i ostavim ga s vanjske strane. Vratim se gore Tini i ljubim je. "Mogao si se zaogrnuti barem plahtom…", veli ona. Vratimo se postelji. Poravnasmo izmučenu posteljinu i tek što se opustismo, a životinja nasrne u sobu! Netko je dolje otvorio, zvijer proletjela, gore skočila na vrata, na kvaku, provalila; sreća da nije izvalila vrata iz ležišta. Opsujem, opet skočim na noge lagane, ovaj puta se zamotam u plahtu, zgrabim napasnika i još jednom ga izbacim iz hotela. Prokleta životinja, pseto, ostane stražariti prilijepljena uz staklo ulaznih vrata, nosa zabodenog u prorez među krilima; čuješ ga kako puše. Kao morž. Malko otvoriš, zaglavi se poput klina, sumanuto grebe šapama, izbezumljeno se provuče, sav se izguli… Vraćajući ga treći put naletim na portira i jednog od konobara. Zijevaju. "Vaš pas? Ne smije se uvoditi živina u hotel." "Ne znam čiji je. Osim toga - sam se uvodi!" Ja to govorim, a pas me liže odano po ruci koju sam mu neoprezno ostavio na dohvatu. Marš! Portir i konobar sumnjičavo su pogledavali, čas psa kojeg sam već izbacio te se izvana raširio po staklu, čas mene omotanog u plahtu poput Julija Cezara. Klimali su glavama suzdržavajući se išta reći. Možeš me zamisliti kako sam izgledao još neraskravljen, sav zbrčkan, nepočešljan, sa svježim ogrebotinama različitog porijekla na goloj koži - čisti underground! A životinja zaprijeti učiniti nam život, u prvom redu kretanje, nemogućim. Uredimo se, izšećemo na glavni trg, krenemo korzom, a pseto nas spopadne: plete mi se u korake, propinje se i ruši me - sve glavinjam. Čitavog me ukalja. Ljudi se počnu skupljati. Pukne mi film. Opalim ga cipelom u prsa, još ga dohvatim i u bok. On me samo blesavo pogleda i dobije takav koks da je skoro pokleknuo. Tada je shvatio. "Dođi, dođi", zovem ga ja. Od odskočio izvan dohvata i trese se. Umiljavao bi se radije nego išta, a ne usudi se. Priđe korak, pa se odbije. Sjedne, podigne njušku k mom licu i cvili. Završilo se tako da smo Tina i ja išli dva metra naprijed, a on nas slijedio ne skrećući oka; flaster. Kad god se zaboravio i previše primaknuo, ponovo ga zakačim nogom. Tako sam mu usadio u glavu da nas barem ne kalja i ne ruši po cesti. Zapravo nije bio loš. Čistokrvan. Vjerojatno skup. Lovački. Dobro je izgledao. Samo - naporan. Što je previše, previše. Tek povremeno se gubio na najviše pola sata. Mi bismo za to vrijeme pokušavali zatrti trag. Pronalazio nas je po skrovitim gostionicama, čekao po izlazu iz kina; noću je bdio na drugoj strani ulice, glave uzdignute našim prozorima. Ujutro nas dočekivao radosnim pozdravima kad smo izlazili iz hotela, pratio do mora i ležao desetak metara udaljen dok smo se sunčali. I tako sve do pred kraj tjedna, kad odem ja u kurtoazni posjet tetki. Imam ja tamo jednu tetku. Ona još jedina ostala. Mogli smo mi i kod nje, ali nismo. Radije u hotel. Neka je kockasti i betonski, ali ima kupaonice s toplom vodom i nikoga ne uznemirujemo škripom suha namještaja; možemo izlaziti nikom se ne javljajući i vraćati se nikoga ne budeći. Kuća u kojoj je ostala tetka od teških je kamenih blokova, malih prozora, okružena visokim zidom, iza željezom okovane kapije, stijena na stijeni - vidi je se preko svih krovova. Odem ja, dakle, tamo. Tina ostane spavati poslije ručka. Ponudi me tetka kavom i vanil-kolačima, pričamo mi malo o životu, koliko se već s tetkom može, i, između ostaloga, požalim se kako mi pas zagorčava bivstvovanje. Još malo pa tko će koga! On mene u ludnicu ili ja njega u grob! "Kakav pas?", začudi se tetka. Rekoh: "Pogledaj kroz prozor - mora da je pred kućom." Nagnemo se oboje i, jasno, imamo što vidjeti - on. Strpljivo čeka zabuljen u kapiju. "Pa to je Fido!", veli tetka. "Pa koji sad Fido?!", velim ja. "Od našeg Granita." "Što - od Granita?", pitam već uznemiren; odmah sam ustreptao njušeći da će se neka svinjarija izleći. Granit je bio porodični pas kojeg je moj djed osobno nabavio; plemenite pasmine, doveden izdaleka, bio je jedini pas te vrste u tom kraju. Živio je u kući mog djeda skoro dvadeset godina. Živio je u tok kući još dok su stričevi tamo živjeli, još dok se tetka nije bila udala. Često su ga i kasnije u porodici spominjali. Vele da je bio nježan prema djeci, pažljiv, a mene da je posebno volio. Ja da sam prohodao držeći se njemu oko vrata. U mjestu kojih predaka uvijek se osjećam pomalo pomaknut. Oronule fasade s izblijedjelim natpisima… ("K…, trgovina kućanskim potrepštinama na malo", na primjer. "Dobrovoljno vatrogasno društvo" - osnovao ga pokojni tetkin muž…) zbunjuju me. Kroz četiri stotine godina živjeli su moji u tom mjestašcu. Na svakom su koraku doživjeli nešto za me danas skriveno. Svaki im je kamen, svaka ploča na trgu, svaki ugao budio sjećanja, meni nedokučiva, i značio nešto za me zauvijek izgubljeno. I čini mi se kao da bih i ja morao okrenuvši se oko sebe doživjeti barem trun njihovih čuvstava. A ja - ništa. I taj osjećaj da mi osjećaj nedostaje čini me sjetnim i osjetljivim. "Granit je imao jednog potomka. (Moj otac, tvoj djed, išao je radi njegovog parenja čak do Makarske.) Grof se zvao. A taj Grof je imao samo jednog potomka, i to je taj - Fido! Jedini živi i uopće jedini potomak, unuk, našega Granita…" U meni se sve zbrka. Ugođaj mističnih priča baka i tetaka spusti se na me kao svileni šal; sasvim me obavije. Na trena nisam znao što da mislim. Samo sam ponavljao u sebi: "…glupost… bez veze… slučajno… ko ga šljivi… nije to ništa… slučajno…" A istovremeno je jedan dublji glas basirao protiv moje volje: "Gra-nit, Gra-nit, Gra-nit…" Kao mjesečar izišao sam van. Pas odmah odskoči u zrak, razvukao - presretan - usta i opalio smiješak, oči mu planule, rep se zakovitlao, stao se previjati kao riba na udici: već se bio zabrinuo što ne izlazim. Čučnem, raširim ruke kao ono Tina na početku, i zovem ga u zagrljaj. "Dođi, dođi…" Sve bih mu dao. Iščupao džigericu i pružio mu je na dlanu. On više nije znao kako da se savija i trza, kako izdržati. Hrlio je naprijed, ali kao da se sudarao s nevidljivim zidom tako metar ispred mene, zidom koji sam ja bio podigao. Krenuo sam niza skaline, bijele skaline. Iza sebe čuo sam dahtanje i jedva čujno zveckanje noktiju po uglačanom kamenu. (Ili mi se ovo zadnje tek pričinjavalo?) Okretao sam se svako malo ne znajući što da mu kažem, stisnuta grla, a činilo mi se da mu moram nešto reći. I činilo mi se - propadam u neki davni, nekoć upečatljiv ali odavno već izblijedio san, kojega se nenadano počinjem, polako, ali snažno, na valove, prisjećati.

- 03:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2006.

Bilo je to pogrešno mjesto za grob. Mjesto kao mjesto bilo je dobro odabrano, u samom središtu vrta, između dva drveta, mjesto na kojem se dvadeset narednih godina ništa neće saditi ni graditi, lijepo mjesto, izvan uobičajenih putova po okućnici, mirni kutak da se onaj koji poželi može zaustaviti nad humkom i prepustiti uspomenama. Ono što smo previdjeli, birajući dolje, jeste da se odozgo, s prvog kata, sa svakog prozora prostorija u kojima smo provodili glavninu dana - kuhinje, dnevne sobe, kupaonice - gleda upravo na svježe zatrpanu zemlju rake koja je na zelenom pokrovu trave izgledala kao otvorena bolna rana. Uočili smo to čim smo pokopali psa, ali tada je već bilo kasno. Pas je već bio jako star i bolestan, a kada je pao u komu konzultirao sam se sa četiri ljudska doktora i dva veterinara i nakon dva dana nespavanja prespavao sam i donio odluku. Pozvao sam veterinara. Baka, majka i sestra su pobjegle svaka u svoju sobu kada je stigao. Držao sam onesviještenog psa u naručju dok mu je davao prvu pripremnu injekciju, držao sam ga dok mu je davao smrtonosnu injekciju pravo u srce, a suze su mi padale po njegovoj njušci dok je iz nje izlazio posljednji dah, držao sam ga tako još satima nakon što je veterinar otišao. Grlio sam ga, milovao i provlačio prste kroz prekrasno crno krzno koje se nimalo nije promijenilo. Poslijepodne sam pozvao doktora Lovića. Došao je sa svojom tadašnjom ženskom. Odveo sam ga do psa koji je ležao na fotelji i pitao - je li mrtav? Sagnuo se nad njega, opipavao ga i nakon što ga je pomno ispitao, reče - mrtav je. Jesi siguran? - pitao sam. Znam prepoznati mrtvog psa, reče on. Onda smo svi troje sjeli oko niskog stolića i izvadili cigarete. Ja sam na ploču stola položio kutiju "Ronhilla", on kutiju "Marlboa", a ona također "Ronhill". Iznio sam neko oštro piće i svi troje smo šutke trgnuli. Prihvatio sam kutiju sa svojim cigaretama, držao je u ruci, buljio u nju, a onda je vratio na stol i posegnuo za "Marlborom". Držeći kutiju u ruci, ponovo sam drugom rukom podigao "Ronhill", otklopio kutiju, pogledao poslagane filtere, zatvorio kutiju i odložio je. Zatim sam dohvatio drugu kutiju "Ronhilla", izvadio jednu cigaretu, pogledao je sa svih strana i ponovo vratio odakle sam je izvadio. Tek tada sam iz "Marlbora" izvukao jednu cigaretu i prevrtao je između prstiju, te ponovo dohvatio prvu kutiju "Ronhilla", i iz nje izvadio jednu cigaretu. Zagledao sam se u dva bijela smotuljka u ruci i ništa mi nije bilo jasno. Podigao sam pogled i spazio kako me Lović i ženska zabrinuto promatraju. - Ja bih, ustvari, vatre… - i pokažem na upaljač koji je ležao ispred mene na sredini stola. Lović požuri dohvatiti upaljač i pripali mi: - Vidim da danas nisi za ništa. - Osim da iskopam rupu u vrtu. Sestra je sišla sa mnom da pomogne kopati, ali je samo stajala naslonjena na drvo i plakala. Zamotanog u plahtu nježno smo položili psa na dno duboke rupe, zatrpali i zagladili zemljano ispupčenje. Vrativši se u kuću otišli smo svatko u svoju sobu i nismo izlazili do sutradan. Narednih nekoliko dana nitko od nas nije ni prilazio prozoru da ne bi slučajno pogledao u vrt. Kada je prvi puta netko od ukućana pogledao kroz prozor, na grobu je ležao smotan veliki prekrasni crni mačak. NASTAVAK PRIČE:klikni ovdje - 2.dio

- 12:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.01.2006.

Priča se, a i sâm znam, naša je porodica oduvijek imala posebnu sklonost za životinje, i uvijek je poneka živjela među ukućanima. Jedan djed imao je psa, i drugi je djed imao psa; baka se okružila pticama - različitim papigama, kanarincima … kako pravima tako i od porculana. Tetke su mazile mačke i pred nosom im gajile zlatne ribice, a kroz magline porodične tradicije lagano šeću konji, prasad, krave i ostala rogata marva, od kojih su ostale samo kokoši u bašti djedove vile na Tuškancu. Mama, tata i ja živjeli smo prvo vrijeme u Virovitici, i u tom razdoblju života najmilije mi je društvo bilo jedno crno čupavo čudovište imenom Ker. Na pitanje šta je, moji su roditelji odgovarali sa "pudl" ne želeći se upuštati u zamršenu i nejasnu problematiku njegova podrijetla. Izgledao je kao ovca, samo zubata. Ujutro me budio skačući na krevet i lajući oko glave; navečer smo istodobno tonuli u san, ja pod jorganom, a on na tepihu. Nečega se sjećam, a dosta su mi roditelji naknadno ispričali. Dugo nisam znao zašto mi se u sjećanje snažno urezalo buđenje jednog lijepog jesenjeg jutra. Učinilo mi se kroz san da čujem neki vrisak, i to me trglo. Širom sam otvorio oči i ostao ležati pitajući se što je to bilo i je li uopće bilo. U mom vidokrugu širio se bijeli strop s koga se uzdizao dugački luster; postajao sam sve svjesniji teškog, spokojnog mira naleglog po cijeloj prostoriji. Nakon nekoliko časaka, među sitnim pukotinama i neravninama stropa počeli su se oblikovati i premetati čudni likovi, i ja sam se zadubio u njihovu igru zaboravivši sve ostalo, kao što se često događalo. Prekida me majčin ulazak, oči joj neprirodno natečene i crvene, ali ja to ne zapažam. Donosi doručak; bijela kava, toplo pecivo i omiljeni pekmez. Zatim me oblači i pušta u dvorište. U sjećanju je odmah već tri, i otac se vraća s posla. Sjeda na oboreno deblo iza kuće, ja mu sjedim na koljenima i gledamo nebo kojim prolijeće nepregledno mnoštvo sve jednakih ptica. - Mislim da su to ždralovi - rekao je Stari. Ždraaaaal, dobro zvuči. - Kamo idu? - pitao sam. - Gdje će? - Na jug. U tople krajeve. Kad jesen dođe, ptice idu u tople krajeve. Tamo gdje je uvijek sunce. Tamo gdje su piramide. Ostat će ondje sve dok kod nas ne prođe zima koja se sprema… Tog popodneva Stari je bio vrlo, vrlo ozbiljan. Govorio je značajnim glasom, pravio stanke među rečenicama, prevrtao svaku riječ prije nego bi je ispustio. To jest, mora da je bilo tako; i danas tako kadikad govori. - Ne idu samo ždralovi u jesen na jug. I druge ptice: lastavice, rode, divlje patke … I pudli. Tako je i Ker jutros rano otišao. - Ker otišao? - zgranem se. A ja ništa ne znam! Cijelo prijepodne bio sam toliko zaigran da sâm sa sobom da mi nije palo ni na pamet da ga nisam vidio još od jučer. - Otišao … - veli Stari. - Otišao … Najviše me pogodilo što se nije došao oprostiti, ničim to najavio, naprosto me ostavio. - A onaj bijeli preko puta? Kerova majka, tajanstvena neka s drugog kraja grada, svakog je proljeća uvaljivala svoje gazde u nevolju. Molili su i kumili kao siročići po cijelom kotaru utrapljujući pudle, to jest kao-pudle. Tako je i u kući na uglu ulice bio jedan Kerov polubrat, samo bez veze, neki drekasto bijeli, o kojem su njegovi vlasnici također govorili da je pudl, samo što su oni to ozbiljno mislili i pokušavali obmanuti cijelo susjedstvo šišajući jadnu životinju na krajnje idiotske načine. - To je bijeli. Bijeli su domaći. Oni su sasvim pripitomljeni. Oni ostaju preko zime kod kuće. Samo se crni skupljaju u velika jata … I tako me ostavio ponosnog na mog crnog pudla, u radosnom iščekivanju povratka i nestrpljivoj radoznalosti kako će to izgledati. Nadao se, zapravo, da ću preko zime zaboraviti starog druga. Ali zima je bila dosadna; cijeli dan premejštao sam se iz kuhinje u hodnik, i Ker mi je falio i često sam ga spominjao. Jedva sam čekao kad ću se moći igrati vani, a posebno kako će mi pas izgledati kad se vrati, hoće li lješkarenje među piramidama ostaviti kakav trag? Izmišljao sam kako ćemo se zabavljati, i to mi je bila gotovo sva zabava. I zatoplilo. Snijeg okopnio. Vratili se ždralovi (opet su dugo prelijetali), vratile se lastavice, na kući preko puta opet zasjele rode, samo pudli - ništa. - Gdje su? - pitao sam. - Ne znam! - odgovarao je tata. I ja sam često pogledavao u nebo i kadikad su se mali oblaci u daljini činili kao prethodnica, ali bi se, dolazeći, rasplinuli. Tata se nadao da ću preko ljeta napokon zaboraviti Pudla, ali nisam. Moja omiljena igra bilo je kopanje rupa u potrazi za skrivenim blagom, ali pronalazio sam jedino krhotine ciglovlja i poluoglodane kosti. S kosti bih odmah prenio pogled u nebo i pitao: - Ta gdje su? I tako sam često pitao: - Ta gdje su? A tata bi odgovarao: - Bit će da im je dobro tamo kad se ne vraćaju. Onda bismo obojica stali nagađati kako im je i natjecali se koji će šta ljepšeg spomenuti; tata je pričao o oazama i palmama, o drveću punom majmuna i drevnim građevinama zaraslim u prašumu, o suncu iznad velikih rijeka i o sfingi. Tako sam došao do uvjerenja da je njima mnogo bolje. A onda su pudli počeli stizati. Ja sam ležao kao prilijepljen leđima nasred goleme ravnice, nigdje nije bilo kuće, čak ni grma, i pred očima sam imao jedino nebeski svod, samo plavetnilo. Odjednom su se pojavili, vrlo visoko, mali, crni, brzi kao oblaci. Dolazilo ih je sve više i popunjavali su prostor sve gušće. Oni donji, bliži, počeli su se jasno raspoznavati. Zaista su to bili čupavi pudli, ispruženi i izduženi, hitali su prema sjeveru. Vraćaju se! Njihovo jato činilo se bez kraja; uskoro su tekli preko cijelog svoda u širokoj rijeci koja se razlila od istoka do zapada. Ispod njih se zamračilo. Tisuće, tisuće, nebrojeno njih, i ja sam se mirno opustio u san, siguran da će me probuditi moje voljeno pseto koje dolazi negdje među njima. I zvao sam ga. Vele da sam ga zvao. Probudio sam se sav u bijelom. U potpuno bijeloj sobi, bijele zavjese preko mlječnog stakla, ležao sam na bijelom krevetu pod čistim bijelim plahtama i bio sam sâm. Počeo sam plakati i dozivati majku. Umjesto nje, ušla je neka nepoznata ženska u bijelom, zatim još neki ljudi u bijelim ogrtačima. Mama je dohrlila odmah nakon njih, opet crvenih očiju; otac malo poslije. Kroz otvorena vrata vidio sam kako dolazi kroz dugi bijeli hodnik, a iza njega je kaskalo crno kuštravo čudovište. - Ker! - trgnuo sam se i pokušao pridići, ali nije išlo. Pas je poslušno slijedio oca i, kad su stali blizu, makar je bio isti, prepoznao sam da to nije bio on. - To nije on; gdje je Ker? Tata reče, opet važući svaku riječ: - Poslao najboljeg prijatelja. On ne može doći. Zato će prijatelj ostati s nama, umjesto njega? - Zašto ne može doći? Zašto ne može? - Ima važnog posla tamo gdje je, neodložnog, u toj zemlji… - Ma neću … Gdje je to? - Rekao sam ti, u toplim krajevima. To je lijepa i topla zemlja, svi su tamo sretni i slobodni. Nećeš valjda da tvoj Ker ode otamo gdje mu je lijepo i dobro? Prokleta zamka. Bio sam očajan. Konačno shvatih da se neće vratiti. - Kako se zove ta zemlja? - htio sam znati. Možda ja odem tamo. Jasno se sjećam kako se otac ispravio i lagano zaljuljao prema naprijed. Prošlo je nekoliko časaka prije nego je izustio riječ koju se majka i on nisu usudili izreći zadnjih petnaest dana. - Smrt. Kao da sam već prije čuo za tu zemlju, ali nisam bio siguran. - Gdje je to? - Nigdje. Nigdje i svagdje. I u nama. - Čak i u meni?! Otac reče s velikim olakšanjem: - Ne. U tebi više ne. Samo mi se stislo grlo. Svi u sobi nose neku tajnu vezu s mojim psom, samo ja ne! Na to majci grunuše mukom suzdržavane suze, baci se na mene i stane me ljubiti. Stari se nagne nad nas i oboje zagrli. A pudl je sjedio sa strane i čudio se. Čudio se zato što je došao izdaleka, a još je bio mali i ništa nije razumio. A meni se znalo dogoditi poslije u životu, kad bi mi loše kretalo, a znalo je krenuti vrlo loše!), da dignem pogled prema oblacima i ponadam se vidjeti nebo ne onako crneći se pudlima, već jednog jedinog kako stiže iz dubine da me povede, a ja se prepuštam povjerljivo i potpuno, kao kad sam bio mali, i letimo.

- 11:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #